Kako su nastali makrobiotici?
Pojam Makrobios prvi je put upotrijebio Hipokrat u petom stoljeću prije Krista
Otac zapadne medicine koristio ga je u svom eseju da opiše skupinu mladića koji su bili zdravi i dugovječni. Hipokrat je ponovio važnost zdravog života, koji je u skladu s okolišem, i ispravne prehrane koja se temelji na izboru i pažljivoj pripremi hrane.
Njegova filozofija može se sažeti u aforizam "Učinite hranu svojim lijekovima i lijek svoju hranu".
Drugi klasični autori poput Herodota, Aristotela, Galena i Luciana koristili su izraz makrobiotički u odnosu na zdravlje i dugovječnost.
U novije vrijeme makrobiotici su pronašli glasnogovornika u njemačkom Hufelandu, Goetheovu liječniku.
Svoj je život posvetio promociji jednostavne prehrane na bazi žitarica i povrća, upozoravajući na opasnost od mesa i šećera, preporučujući dojenje i prakticiranje tjelesnih vježbi te zagovaranje samoizlječenja .
U dvadesetom stoljeću pomogao je oživjeti dinamičku koncepciju promjene Sigmund Freud, utemeljitelj psihoanalize, prema kojoj su dvije osnovne energije libido i thanatos, instinkt života i instinkt smrti.
U uravnoteženom čovjeku ta se dva temeljna pogona međusobno nadoknađuju; u bolesnika se blokira i proizvodi se neuroza.
Koncept makrobiotike nije apstraktni koncept, već živa stvarnost.
Polazeći od prvih kultura i civilizacija koje su procvjetale na ovom planetu, prakticirala se generacija nakon generacije: promišljanje o prehrani i spavanju, aktivnosti i odmora, misli i osjećaja.
Makrobiotički duh je neodvojiv od služenja drugima, kao pojedincu i zajednici, obitelji i društvu.
Makrobiotika nije filozofija rođena u danom razdoblju, već je univerzalna u svrsi, smatra da su svi antagonizmi komplementarni, prepoznaje da naše znanje i naša praksa nisu statični, uvijek jednaki, ali dinamični, uvijek u stalnoj evoluciji.